Jasna Zečević: Vlastitim uspjehom i rezultatima moguće je motivirati druge!

U Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava se Narandžasti dan, kao datum podizanja svijesti i sprečavanja nasilja nad ženama i djevojčicama. lnstitut za razvoj mladih KULT skoro deceniju neumorno doprinosi različitim aktivnostima s ciljem prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama i slanja poruka podrške žrtvama.

Kampanja #WomenMakingDifference je kampanja koju je Institut započeo u januaru 2022. godine s ciljem promocije priča uspješnih žena iz regiona. Kampanja se nastavlja u decembru i januaru 2024. godine, s ciljem promoviranja priča žena iz BiH koje rade u Sigurnim kućama te kroz svoj angažman pružaju podršku drugim ženama, djevojčicama, ali i široj društvenoj zajednici. Ovom kampanjom, Institut ima za cilj pokrenuti mlade da na osnovi primjera drugih, nastave motivirano i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ali i posebno istaknuti važnost zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost.

Jasna Zečević je rođena 1964. godine u Dubrovniku. Osnovnu i srednju školu (Klasična gimnazija) završila je u Tuzli. Diplomirala je na Rudarsko-geološkom fakultetu u Tuzli, na odsjeku Geologija. Svoju radnu karijeru započela je na istom fakultetu, kao asistent  na predmetima Geohemija i Metalogenija. Jasna kaže da je bilo vrlo interesantno i uzbudljivo baviti se naukom o zemlji, učiti o procesima promjena koji se dešavaju oko nas, a tako polako i neprimjetno, učiti o tome kako je nastalo sve ovo po čemu hodamo.

„Sve je išlo nekim već utvrđenim isplaniranim tokom, odrastanje, školovanje, zaposlenje. Sve što je bilo planirano nakon zaposlenja nije se desilo. Desio se rat u Jugoslaviji, zemlji koju sam osjećala kao jedinu domovinu. Desio se rat meni“, kaže Jasna.

Njena ideja da se zalaže za rodnu ravnopravnost došla je kao produkt onoga što je živjela i osjećala: „Godine 1994. počela sam honorarno raditi u organizaciji Vive Žene Tuzla kao asistent/prevodilac u administrativno-finansijskom dijelu projekta čiji je cilj bio pružanje psiho-socijalne pomoći i podrške traumatiziranim osobama, u prvom redu ženama i djeci žrtvama ratne traume. U sveopćoj ratnoj konfuziji, najprije kao žena a potom i majka, postajem svjesna neophodnosti jednog takvog projekta, što je velikim dijelom utjecalo na moju odluku da 1996. godine promijenim svoju profesionalnu orijentaciju, te zasnujem tako stalni radni odnos na mjestu direktorice ove nevladine organizacije.“

Jasna kaže da na samom početku rada u Vive Žene nije fokus stavljala isključivo na zalaganje za rodnu ravnopravnost, nego na zalaganje za ostvarivanje ljudskih prava žrtava rata i torture: „Trudila sam se da svojim radom doprinesem ublažavanju posljedica rata i ratnih trauma. Vremenom, dvije, tri godine nakon završetka rata, u Centar Vive Žene, samoinicijativno su se počele javljati žene žrtve nasillja u obitelji i žrtve drugih oblika diskriminacije. Tek nekoliko godina poslije počinjemo koristiti termin rodne ravnopravnosti.“

Kao prvu aktivnost na ovu temu, spominje uličnu akciju 1998. godine kada su, kao organizacija prvi put izašli na ulicu i tražili podršku građana (potpisivanje peticije) kako bi se naslije u porodici uvrstilo u krivični zakon.

„Bilo je to veoma zanimljivo iskustvo u smislu reakcija građana u Tuzli. Uglavnom smo slušali komentare poput „Pa ne radi se to tako“, „To treba država da radi, da mijenja zakone“, „Otkuda vi da se bavite krivičnim zakonom?“ i slično. Bilo je zanimljivo učiti i pratiti proces kada se od jedne građanske inicijative, i to male grupe uglavnom žena u to vrijeme, pokrene cijeli proces i ipak dođe do neke promjene. Naravno, to nije bio brz proces jer je tek 2003. godine došlo do izmjene krivičnog zakona, te je nasilje u obitelji uvršteno kao krivično djelo“, navodi Jasna.

Također, ističe da je pitanje jednakih mogućnosti izbora nešto što je njoj vrlo važno: „Dakle, ako neko u svoje ime odluči da ne želi da radi, da se školuje, da ima djecu, i ako tako može da živi i  da ne ugrožava druge, meni je to u redu, dok je to stvar vlastite odluke i izbora načina života. Ja ne mislim da su muškarci i žene, ili dječaci i djevojčice jednaki, jer to biološki naravno da nismo. Ali da moramo dostići jednako pravo izbora je nešto što je cilj.“

Naglašava da svoju misiju zalaganja za rodnu ravnopravnost razumije kao zalaganje ostvarenja realnih uslova za slobodu izbora i jednakih mogućnosti za sve građane.

Jasna kaže i da su, u odnosu na zakone, politike, strategije i akcione planove u Bosni i Hercegovini, koji se odnose na ravnopravnost spolova, sa pravnog aspekta, žene uglavnom ravnopravne. Međutim, u odnosu  na  realnost i kontekst u kojem živimo smatra da su još uvijek dominantne predrasude i utjecaj patrijarhata, koji nažalost, ipak žene stavlja u podređeni položaj u odnosu na muškarce, što usporava ovaj kompletan proces.

„Ono što meni najviše smeta jeste kada dobijem odgovor da nešto nije za mene, ili da nešto ne mogu uraditi, samo zato što sam žena. Odgovor koji bi bio prihvatljiviji za mene je da mi se kaže da nešto ne mogu ili nije za mene zato što ili ne znam, nemam dovoljno kvalifikacija, iskustva, obrazovanja ili snage u mišićima, ali ne samo zato sto sam žena“, kaže ona.

Na pitanje o pomaku u posljednih 20 godina, naglašava: „Okruženje u kojem ja živim u BiH je malo svjesnije posljedica rodne neravnopravnosti. U odnosu na vrijeme kada nismo imali nikakve zakone niti planove, moramo sebi priznati da je napredak primjetan zahvaljujući djelovanju nevladinih organizacija, prije svega. To još uvijek nije dovoljno da bi mogli reći da živimo u ravnopravnom društvu, ali ipak mnogo češće i ozbiljnije građani reagiraju na pojavu rodne diskriminacije.“

Jasna smatra da trebamo razumjeti i prihvatiti da proces promjene svijesti o značaju rodne ravnopravnosti ide veoma sporo, a pogotovo u društvima opterećenim prošlošću, patrijarhatom, siromaštvom i neadekvatnim sistemom obrazovanja. Međutim, svjesna je i da nas to ne smije obeshrabriti, jer samo upornim djelovanjem možemo očekivati rezultate: „Ono sto sam naučila jeste da treba imati strpljenja i slaviti male pobjede. Naravno, to mogu reći sada iz ove perspektive dugogodišnjeg rada, ali bilo je trenutaka kada sam imala osjećaj da sve što radim je uzalud, da se stalno vrtim u krug i da rodnu ravnopravnost u našoj zemlji jednostavno nikada dostići nećemo, jer većini ona nije ni bitna.“

Kaže da je motivirati druge moguće samo vlastitim primjerom, rezultatima i uspjesima, stalnim zagovaranjem zašto je bitna ravnopravnost, te koliko koristi društvo može imati ako se prevaziđu predrasude i nejednakost. U svom privatnom životu Jasna naglašava da je uglavnom i okružena ljudima koji razumiju  ovu temu i ljudima koji su dovoljno razumni da mogu raspravljati o ovoj temi, bez konflikata ili vrijeđanja. Ne smeta joj kada se desi da neko negativno kometira njen angažman, jer kako kaže, to nema veze sa njom nego stavom, karakterom, nivoom svijesti i predrasudama tih ljudi.

O zastupljenosti gender jezika u dokumentima javnih institucija, Jasna navodi: „Mislim da još uvijek nismo zadovoljili kriterij jezika rodne ravnpravnosti u pisanim dokumnetima javnih institucija. Ne samo u pisanim, nego i kada se predstavljaju zanimanja, titule, zvanja, još treba vremena da prođe i novih generacija da dođe, bi se navikli da pravilno i u odnosu na rod opisujemo nečiju funkciju ili zanimanje.“

Društvu poručuje da se svi skupa trebamo boriti za ravnopravnost građana bez obzira na rod i spol, ukoliko želimo promjene i doprinos razvoju naše zemlje. “Toleracija i prihvatanje različitosti je nešto čemu trebamo težiti!”

Ono na što je posebno ponosna u svom dugogodišnjem radu je veliki napredak u zaštiti žena žrtava nasilja i njihove djece.

Svjesna sam da je nasilje nad ženama sveprisutan problem i u svijetu, u najrazvijenijim i socijano osjetljivim zemljama. Ali ipak, za mene je veliki uspjeh da osobe što kraće trpe nasilje, da što prije izadju iz tog začaranog kruga kako bi posljedice za njih i njihovu djecu bile što blaže. A moje najveće postignuće su stavovi i ponašanja moje djece, kćerke i sina, kojima su ravnopravnost i nediskriminacije osnovne vrijednosti i  principi življena. Mislim da odgoj i uticaj na vlastitu djecu, porodicu i okruženje dugoročno može doprinijeti da se dostignu ciljevi rodne ravnopravnosti“, zaključuje Jasna.

Ostavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezane objave

Ljudska pravaOrangeDay

Pet žena iz BiH: Korak po korak do rodne ravnopravnosti

U Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u...

Ljudska pravaOrangeDayRad s mladima

Gorica Ivić: Društvu bih poručila da se ne boji rodne ravnopravnosti

U Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava...

Ljudska pravaOrangeDay

Sabiha Husić: Postizanjem ravnopravnosti spolova društvo će biti bolje i pravednije

U Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava...