Amar Toplić – Ulični omladinski radnik

OMLADINSKI RADNICI I RADNICE U BiH

Majska priča iz serijala o omladinskim radnicima iz Bosne i Hercegovine nas vodi u prijestolnicu Slovenije, u Ljubljanu, kod Amara Toplića, uličnog omladinskog radnika koji je svoje formalno obrazovanje započeo na Univerzitetu u Banjoj Luci, na studiju socijalnog rada. Tokom studija Amar je boravio na razmjenama u sklopu različitih programa u Crnoj Gori, Sloveniji, ali i u Sarajevu. O svom putu od Čelinca i Banja Luke do Ljubljane Amar rado govori prisjećajući se prvog susreta sa omladinskim radom.

„Za razliku od drugih omladinskih radnika, možda je moj put bio mnogo više „neželjen“. U osnovnoj školi sam konflikte radije rješavao šakama, nego riječima i razgovorom. Svojim „banditskim“ zaslugama sam završio na treningu nenasilne komunikacije koji je tada vodio Centar za socijalni rad u Čelincu, mjestu gdje sam išao u školu. Kroz taj trening sam se polako i postepeno upoznavao sa omladinskim radom. Prvih nekoliko mjeseci to je bilo zaista preko volje, a kasnije sam počeo volontirati u lokalnom dnevnom centru za djecu, te se uključio u lokalni omladinski centar gdje sam asistirao na projektima i vodio neke od dnevnih aktivnosti. Vremenom je sve to postalo poziv koji je više izabrao mene nego ja njega. I danas ponosno kažem da sam dijete omladinskog rada, jer da nije bilo omladinskog rada, ne znam gdje bih sad bio, iskreno nemam hrabrosti ni da zamišljam. Tadašnja socijalna radnica je bila malo više dirigentna nego „prosječan“ omladinski radnik danas, ali za mene je više bila omladinska, nego socijalna radnica i zahvalan sam joj na tome“, započinje svoju priču Amar.

On je jedan od mladih ljudi koji su napustili BiH, a u Sloveniju se, kako kaže, preselio iz dva razloga.

„Prvi je to što mi moj fakultet u Banjoj Luci nije priznao ispite, odnosno semestar koji sam proveo na razmjeni. Tako sam bio primoran obnoviti godinu, čime sam izgubio stipendiju koja mi je omogućavala da studiram. To me je mnogo naljutilo i povrijedilo. Kako su u Ljubljani imali studijski program socijalni rad s mladima, odlučio sam da se preselim. Drugi razlog je što u Ljubljani postoji model uličnog omladinskog rada koji u Bosni i Hercegovini još uvijek nije zastupljen“, iskren je ovaj omladinski radnik.

Amara smo, kao nekoga ko se skoro deceniju bavio omladinskim radom u BiH, a danas aktivno radi u istom sektoru u Sloveniji pitali da uporedi situaciju u sektoru u ove dvije države.

„Čudno je uspoređivati, jer je totalno drugačiji kontekst, ali krenuo bih od sličnosti. Mislim da Slovenija i BiH imaju slične probleme u omladinskom sektoru, jedan od njih je da resorna ministarstva nekada nemaju sluha. Slovenija je u prednosti, jer je lakše postići dogovor i omladinski sektor je važan dio društva. Ako imate dogovor sa donosiocima odluka, nema potrebe da se dogovarate sa 14-15 vlada, pri čemu svaka ima posebne uslove. Rekao bih da je u Sloveniji bolja centralizacija i to neko zajedničko koordinisanje. Također, u Sloveniji je dosta šira slika omladinskog rada nego što je to možda u BiH, a posebno mi se sviđa što kad u javnosti kažeš da si omladinski radnik ljudi zapravo razumiju šta je to. Tri, prema mom mišljenju najznačajnije razlike su to što je u Sloveniji mnogo bolja međusektorska saradnja. Ljudi nas, kao omladinske radnike često konsultuju. Druga ogromna razlika tiče se Erasmus+ programa i to bih posebno istakao. Ogromna je razlika između programske i partnerske države u Erasmus+ programu. Slovenija je programska zemlja, ima svoju nacionalnu agenciju i nema nekog posrednika, samim tim dostupnost programa je veća. Uzeću za primjer svoju organizaciju koja je samo prošle godine imala 13 međunarodnih partnerstava za razmjenu omladinskih radnika. To znači da skoro svaki mjesec nekoliko mojih kolegica i kolega odlaze u druge zemlje da vide drugačije prakse. Treća razlika je transparentnost, mislim da je i tu Slovenija u prednosti. Ipak, postoje stvari koje BiH radi ljepše. Tu bih posebno izdvojio povezanost organizacija između sebe, te omladinskih radnica i radnika kroz Alumni mrežu stručnih saradnika i saradnica koju koordinira KULT”, nastavlja Amar o omladinskom radu.

Osim formalnog obrazovanja, Amar je jednaku pažnju posvetio i neformalnom obrazovanju. Tokom 2018. godine bio je polaznik obuke za stručne saradnike/ce koju organizira i provodi Institut za razvoj mladih KULT uz podršku Olof Palme International centra. Amar se rado prisjeća ljudi i iskustava sa obuke.

„Prva stvar koja je meni pomogla na toj obuci su ljudi koji su bili tu, ta pojedinačna iskustva koja sam čuo na obuci. Između modula smo svi radili različite aktivnosti u svojim zajednicama, pa smo na modulima mogli razmijenjivati iskustva i dobiti povratne informacije od kolegica i kolega. Druga bitna stvar je sadržina svakog modula te obuke. Mnoge stvari sam već znao, jer sam se bavio omladinskim radom i prije te obuke, ali mi je obuka dodala neke strukture i sitnice u koje ranije možda nisam toliko duboko ulazio. Dešavalo mi se da me ljudi u Ljubljani čudno gledaju kada kažem da znam napraviti plan komunikacije za organizaciju ili nešto slično. Treća stvar je svakako i direktan kontakt sa KULT-om. KULT je za mene institucija omladinskog rada kojoj bilo kada mogu da se obratim za provjerene informacije ili kontakte nekoga ko će mi dati informaciju i meni to mnogo znači. I opet se vraćamo na ljude sa te obuke. Trenerice Katarina i Mirela, kao i ostale kolegice i kolege, su mi bili vjetar u leđa, ka ostvarenju mog sna o radu na ulici. Bilo nas je tada petnaestak, ali je to cijela BiH. Jedna mreža ljudi sa kojima i danas često sarađujem“, opisuje Amar svoje iskustvo o učešću na obuci.

Po završetku obuke, Amar je stekao certifikat stručnog saradnika za rad s mladima čiji je, kako kaže, ponosni vlasnik i koji mu je otvorio mnoga vrata, čak i u Sloveniji. Certifikatom je „ozvaničio“ nešto čime se bavio godinama.

„Iako stalno čitate o tome, i drugi vas tako zovu, ne vjerujete i ne shvatate dok se sami ne osjetite omladinskim radnikom. Ja sam se prvi put tako osjetio onog dana kad sam shvatio da sam ja jedan od tih koji pomažu mladima da ostvare svoje ideje i dostignu svoje potencijale.“

Amar je danas u Ljubljani, zaposlen kao omladinski radnik, u okviru European Solidarity Corps, pola radnog vremena provodi u omladinskom centru, a drugu polovicu radi na ulici, u parkovima, na igralištima, u kafićima, odnosno tamo gdje se mladi okupljaju. Tamo odlazi pješke, na biciklu ili kombijem. Amar prakticira ulični omladinski rad s mladima. U organizaciji u kojoj je zaposlen kombiniraju više pristupa: outreach, ulični omladinski rad i izmješteni omladinski rad. Ulični omladinski rad je, kaže Amar, kutija puna iznenađenja, jer niti jedan dan nije isti i nikada ne znaš šta će te dočekati narednog dana. Veliki san mu je vidjeti omladinske radnice i radnike u Bosni i Hercegovini kako u radu s mladima primjenjuju ovaj pristup.

U budućnost, zbog trenutne situacije sa pandemijom COVID-19, Amar gleda sa neizvjesnošću. Iako živi u Sloveniji, čini se da BiH nikada zapravo nije napustio.

„Namjera svih mojih odlazaka iz BiH je da se jednom vratim. Čak i kad sam odlazio ogorčen, jer sam morao, negdje u sebi sam želio da se vratim. Da li će ostati tako, iskreno ne znam, ali znam da sve ono što sam vidio ovdje bih volio vidjeti i u BiH u budućnosti. Fizički mi nije toliko važno gdje sam, ali mi je važno da se moj rad u omladinskom sektoru na neki način veže za BiH”, iskren je Toplić.

Amar završava svoju priču porukom mladima u BiH kojom ih poziva da se trgnu i istraže stvari koje možda nikad prije nisu.

„Nikada ne znaš šta novo možeš naučiti, saznati, vidjeti ako samo malo istupiš van svog komfora, jedan korak od onoga na šta si navikao. Usudite se da probate nešto novo, makar to bilo da posjetite lokalni omladinski centar i pitate: „Šta ima? Šta se danas dešava?“  I ne potcjenjujte nikad moć omladinskog rada, jer omladinski rad je kao rijeka, probija se i kroz stijene”, zaključuje Amar svoju priču.