Kad sam se tek doselila u Sarajevo, pitala sam svoju cimericu, Šveđanku koja je već 6 mjeseci živjela u Sarajevu, kako bi ona odgovorila na pitanje “Kakva je Bosna u usporedbi sa Švedskom?”. Kad su me prvi put to pitali, ja nisam znala odgovoriti. Kako da objasnim da su tako različite, a da Švedsku ne predstavim kao savršenu utopiju ili sumornu distopiju? Drugačije ne znači uvijek bolje, a i ja sama sam vrlo kritična o mnogim aspektima švedske politike i društva, pa bi mi se bilo lako fokusirati samo na ono što smatram negativnim u Švedskoj. Uz to, bilo bi jako nesmotreno reći da su problemi u Švedskoj jednaki kao problem u BiH, a i netačno. Ne možete izjednačiti probleme dva društva s potpuno različitim kontekstom i historijom, što znači da je usporedba praktično nemoguća. Moja cimerica rekla je da su stvari jednostavno lakše u Švedskoj.

Mogla bih se žaliti kako u Sarajevu nikad nisam sigurna hoću li doći na posao na vrijeme jer su tramvaji nepredvidivi, ali rekla sam isto i za vozove u Štokholmu. Mogla bih se požaliti i kako je process dobijanja vize dug, skup, prepun birokratskih zavrzlama, i naposljetku bezuspješan, ali gotovo je nemoguće dobiti i vizu za Švedsku ako niste građanin Europske unije. Mogla bih isto tako mahati rukama i vikati “Zašto?!” kad je smog toliko gust da avion ne može sletjeti u Sarajevo, ali i u Švedskoj se dešava se da avioni ne mogu sletjeti zbog snijega, leda ili vjetra.

Život ovdje mi je pokazao da se u nekoj mjeri Bosnia i Švedska suočavaju s istim izazovima. Razlika je u tome što Švedska ima resurse da riješi svoje probleme, ali nam nedostaje volje. Bosanci i Hercegovci imaju volje i želje da poprave situaciju u kojoj se nalaze, ali to nije lako kad nemate čime.

Rad u Institutu

Imala sam zadovoljstvo i privilegiju raditi četiri mjeseca za jednu od najboljih organizacija koje znam: Institut za razvoj mladih KULT. Tokom četiri mjeseca, imala sam priliku upoznati organizaciju, pisati izvještaje o preduzetništvu i radu s mladima u Švedskoj, imala sam čast revidirati politiku ravnopravnosti spolova i s radošću mladima pomoći da poboljšaju znanje engleskog jezika. Mogu sa sigurnošću reći da je ovo bilo jedno od najznačajnijih iskustava u mom životu, i ne bih ga mijenjala na za što na svijetu.

No, selidba i novi posao u drugoj zemlji uvijek su izazov. Nikad nije lako upoznavati novu organizaciju, novu radnu kulturu i kolege, pogotovo ako dolazite iz različitih područja, kao ja i Institut. Moram priznati da mi je bilo teško kad sam shvatila da obavezne švedske pauze za kafu u 10 i 30 ne postoje u Institutu. S racionalnog stanovišta ja to potpuno razumijem, a cijenim i slobodu da sama planiram svoje pauze. Ipak, nedostajala mi je struktura i osjećaj zajedništva koji Šveđani stvore nad zajedničkom kafom. Bilo mi je teško i ustajati rano, ali to ima više veze s tim što sam tek završila fakultet i navikla spavati duže nekim danima, nego što su to kulturološke razlike, i vjerovatno će mi biti jednako teško kad budem išla na posao u Švedskoj. Uživala sam u upoznavanju

No, svi problem blijede u usporedbi sa svime što sam naučila. Raditi u Institutu znači raditi u jednoj od najsjajnijih organizacija koje sam imala zadovoljstvo upoznati. Nije lako pretočiti u riječi koliku zahvalnost i radost osjećam zahvaljujući ovoj organizaciji i divnim ljudima koje sam upoznala. Uživala sam u upoznavanju kolega, njihovih priča, rada u Institutu, njihovih snova i nada, za zemlju i za njih same. U mnogim situacijama shvatila sam da moram prevladati vlastite predrasude i zastati na trenutak da nešto naučim. Imala sam osjećaj da nijedno pitanje nije glupo, ako je postavljeno s poštovanjem (što vrijedi za sve zemlje svijeta) i da su moje kolege željele da shvatim. Nikad se nisam osjećala odbačeno i ignorirano, znala sam da me cijene i uvažavaju.

Život u Sarajevu

Kad sam prvi put došla u Sarajevo? Već sam bila odlučila da ću na jesen krenuti na fakultet, i da je najbolji način da proslavim završetak srednje škole backpacking istočnom Europom s mojom tada najboljom prijateljicom. Naše četvrto odredište je bilo Sarajevo, koje postalo i moje najdraže odredište na cijelom tom putu. Zaljubila sam se u ljude, u hranu(!), u njegovu ljepotu. Znala sam da se moram vratiti čim budem mogla. 

Šest godina kasnije, kad sam vidjela poziv za stažiranje u Olof Palme International Centru u Sarajevu, znala sam da je to trenutak koji sam čekala. Prijavila sam se, imala sam tu sreću da dobijem mjesto u Institutu. Moje uzbuđenje bilo je neopisivo, i jedva sam čekala da opet vidim svoje voljeno Sarajevo.

Kad sam se vratila, nešto me iznenadilo. Grad se nije promijenio, ali ja jesam. Historijska mjesta ostala su ista, trgovački centri bili su isti (s par izuzetaka), hrana, ljudi, opća atmosfera u gradu bili su isti. Ali ja nisam bila ista kao prvi put. Ovaj put sam iza sebe imala 5 godina studija, nekoliko stažiranja i desetine putovanja širom svijeta, i mogla sam se iznova zaljubiti u isti grad, ali iz drugih razloga. Ovaj put sam znala složenu historiju ovog grada i regije, razgovarala sam s bliskim prijateljima koji su napustili Sarajevo 90-ih godina, znala sam za nade za budućnost koje su zajedničke BiH, EU i Švedskoj. Mogu sa sigurnošću reći da sam bila sposobnija cijeniti prelijepu složenost Sarajeva tokom moje druge posjete. To ne znači da ga je nemoguće razumjeti za par dana bez svega novog što sam naučila, ali bojim se da mladi koji putuju u Sarajevo poput mene u potrazi za uzbuđenjem, slobodom i zabavom, mogu propustiti neke od najvažnijih njegovih dijelova. Moram priznati da se pomalo zaštitnički postavljam prema svom voljenom Sarajevu iako mu želim svu finansijsku korist od turizma, nadam se da zbog toga neće izgubiti srce i dušu koju ne mogu kupiti neki hipster iz Švedske koji samo žele cool sliku za Instagram.

Upoznavanje mojih vršnjaka

Jedna od stvari kojim sam se radovala kad sam selila u Sarajevo je upoznavanje mojih vršnjaka. Bilo mi je fascinantno istraživati koje stvari iz popularne kulture su nam svima poznate, a koje sun am potpune nepoznate. Željela sam naučiti o čemu mladi sanjaju, čega se boje i od čega strahuju, prema čemu su ravnodušni – sve to pokazuje pravac u kojem zemlja ide. Vrijeme koje sam provela u BiH pokazalo mi je da nas puno više stvari veže nego što nas dijeli. Ne samo što se tiče serija, muzike ili mjesta koja želimo posjetiti, nego i osnovne ljudske doživljaje ljubavi, prijateljstva i ambicije. Moji razgovori s prijateljicama u Sarajevu o balansiranju njihovih snova o vezama, studiranju, karijeri i naposljetku porodici s onim što društvo očekuje od njih nalikuju na moje razgovore u Švedskoj, Njemačkoj, Kolumbiji i Južnoj Koreji. Neki aspekti naših privatnih života su slični jer smo žene, približno iste dobi, slične finansijske situacije. Ove poveznice su fascinantne i važno ih je zapamtiti.

Druga vrijedna iskustva koja se tiču mojih razgovora s vršnjacima tiču se strukturalnih i političkih pitanja. Vlasti koje ne slušaju mlade svugdje su problem, a mladi u Švedskoj, BiH i širom svijeta osjećaju se jednako bespomoćno kad se njihovi glasovi ne čuju. U većini mojih razgovora slagala sam se s njihovom analizom, i iako imamo drugačiju historiju i porijeklo, strukture moći koje stvaraju probleme mladima svugdje su iste. Uviđanje ove sličnosti daje snagu omladinskim radnicima širom svijeta, jer vide da ostali mladi imaju iste problem. Nadam se da sam uspjela prenijeti ovakav pogled na stvari mladima koje sam upoznala, od kojih su neki sad moji prijatelji, a nadam se i da oni znaju da su meni prenijeli svoju perspektivu.

Zaključak

Teško je sažeti ili doći do nekog zaključka o vremenu koje sam provela u Sarajevu. Naučila sam toliko o gradu, zemlji, narodu, a i o sebi, da je to teško pretočiti u riječi. Vrijeme koje sam tamo provela povelo me na čarobno putovanje. Ne samo jer sam doslovno živjela u drugoj zemlji i istraživala susjedne zemlje, nego i figurativno. Uz sve novo što sam naučila o prošlosti, sadašnjosti i nadi za budućnost u ovoj zemlji, putovala sam uzduž i poprijeko i proniknula dublje u situaciju u BiH i na Balkanu i njihov položaj u odnosu na ostatak svijeta. Naučila sam više o samoj sebi i o tome kako se nosim s nepoznatim okolnostima. Naučila sam da možemo imati više od jednog doma i mogu iskreno reći da Sarajevo smatram svojim domom. Već razmišljam o tome kako da ponovo dođem u Sarajevo, jer jedva čekam da se vratim kući.