Naizgled sasvim običan dan. Doduše, da sam ga ja kreirao bio bi još bolji, ali i ovako je prihvatljiv. Nedjelja. Sunčana i nekako obiteljski. Kakvu najviše volim. Ako me pitate što je to što nije baš po mome „kroju“ ne bih znao odgovoriti na prvu. Osim toga da ovoj nedjelji nedostaje nešto. Ne toliko krupno, ali opet sasvim bitno. Iako je sitno. Komplicirano, ali tako je. Skroman obiteljski doručak- juha, malo mesa „ na koso“ i kajgana. Pričamo o tjednu iza nas, baš kao i planovima za dalje. I tu se pojavljuje ona sitnica koju bih mijenjao. No, ne znam je li prekasno.
Još od malih nogu odgajan sam drugačije od svojih vršnjaka. I dok su svi išli na nogomet i barem jednom mjesečno na šivanje koljena, ja sam kopačke (koje sam dobio od ujaka iz Austrije) zamijenio plesnim cipelama. I nije bilo tu previše priče. Svaki drugi dan u tjednu, baka (koja sada ima 70 godina i još uvijek genijalno vozi golfa „keca“) vozila me na trening i uživala u plesnim koracima koje njezin unuk pravi. I tako trinaest godina moj „stadion“ bili su plesni turniri, krvavi nožni prsti od plesnih cipela i etiketa. Ples nije za muškarce. Svi muškarci koji plešu su homoseksualci. Zbog fakulteta, poslovnih obveza moja plesna karijera se zaustavila. Na plesna natjecanja ne idem. A plesom se rekreativno bavim, dok najviše uživam u trenizima za mališane. No etiketa još uvijek postoji. Sjećanje na ružne komentare i prljave priče s vremena na vrijeme zabole.
NA ŠTIKLAMA U BORBI ZA VOJNIČKE ČIZME. I OBRATNO
I ne boli cijela ovo priča kao ranije. Svjesniji društva s kojima živimo, nepisanih pravila koja su nam nametnuta, pretužno je što moje uvodno iskustvo u neravnopravnosti spolova kod mladih još uvijek postoji. Izraženije prije trinaest godina, kada je društvo odgajano između četiri zida, za razliku od danas. Kada se s nekoliko klikova mišem na računalu stječe obrazovanje i obiteljski odgoj preko internet igrice. Tužno ali istinito.
Da situacija nije crna nego da može biti još crnja, jasno nam je. No, ne radimo previše po tome pitanju. Ustvari, ne radimo ništa. Nego „zavaljeni“ u studentsku sobu koju nam još uvijek roditelji plaćaju, gledam četvrtu sezonu „Kućanica“ i uživamo u primjerima neravnopravnosti koje nam filmska industrija servira. Čak nekad zbog neke glupe scene znamo se i iznervirati, da (ne)povjeruješ!
Sve dok se ne radi o nekoj vama bliskoj osobi, dobro je. No, pitam se čije su onda to majke, sestre, simpatije, očevi, braća u Bosni i Hercegovini neravnopravni? Jesu li svi mladi iz Bosne i Hercegovine koji svakodnevno osjeću neravnopravnost neka posebna vrsta i pripadaju nekim drugim obiteljima koji ne žive na istoj ovoj ranjenoj zemlji? Čija je mama koja taksira i prije nego sazna adresu na koju treba odvesti klijenta dobije prvo par komentara kao što su: „A nek’ sam doživio i da žena taksira. Koliko dugo vozite auto? Je li znate gdje je ta adresa?“ Zanima me čija je onda mama policajka koja odjevena u nimalo Gucci policijsko odjelo štiti prava svih onih koji će joj iz auta dobaciti „iz rukava“ pogrdnu riječ, a već sutra onako „muški“ plakati i moliti da kaznu za pogrešno pakriranje ovaj put preskoči. Na lijepe oči i poznato prezime. Osim toga, još uvijek mi nije jasno ima li onaj mladić koji radi na kasi u jednom super marketu na Vracama svoju obitelj koja mu se također smije zbog ne tako dubokog i tipično muškog glasa? I je li red ispred njegove kase manje u odnosu na kolegicu preko puta. Tipičnu kaserku. Brzu, spretnu i totalno žensku. Onako s vremena na vrijeme zapitam se kako bi bilo da su nam u djetinstvu umjseto bajki roditelji prepričavali životne svakodnevnice. Pred spavanje nam pričali životne primjere koje bi kasnije sanjali. Životne primjere od kojih bi nešto naučili. Kako bi bilo da su nam govorili da je normalno vidjeti ženu kako u kombinezonu, garava od ventila popravlja auto. Kako je normalno vidjeti muškarca za sudoperom koji pere posuđe nakon što je žena gostima spremila predjelo, glavno jelo, desert a uz to pazila da jednogodišnji tatin ponos pepljarom ne razbije kupljenu plazmu od male svadbe na kojoj je bilo šest stotina uzvanica.
Previše je primjera o kojima bi se moglo pisati. Ali bojim se da će proći još jedan dan u kojem neću ništa napraviti. Zato, tebi koji ovo čitaš želim samo reći jednu stvar! Svijet je stvoren za tebe i nju. Jednako. Po svemu i u svemu. Sportu, umjetnosti, obrazovanju, zdravstvu, politici, poljoprivredi, šumarstvu, rudarstvu, ektremnim sportovima baš kao i u kućanskim poslovima. I još mnogo toga. Vrijediš jednako kao i ostali ljudi oko tebe. Sve dok pružaš dovoljno prostora za svakoga. Rođenjem si pozvan na ravnopravnu borbu za ravnopravnost. Za svoju majku, sestru, ujnu, susjedu, baš kao i za oca tvog najboljeg prijatelja, brata tvoje prijateljice iz Osnovne škole ili poznanika s plaže. Umreženi zajedno s jednakim pravom da vodstvo preuzme i ON i ONA možemo situaciju u našoj zdravi učiniti boljom. Kombinirajući šarm, znanje, elokvenstvnost, trud, žrtvu, ljubav prema poslu nije bitno hoćemo li nekome tko je iznad nas zvati sa šefe ili šefice, sve dok je rezultat odličan za cijeli kolektiv. I nije bitno hoće li nas do adrese odvući žena koja taksira nekoliko mjeseci ili takstista kojeg poznajemo kroz nekoliko vožnji. I nije bitno hoćemo li auto odvesti kod mehaničarke koja od svog posla zaruđuje u improviziranoj radnji ili u luksuzni servis kod mehaničara kojeg nam je preporučio konobar iz kafića u kojem pijemo jutarnju kavu.
Bitno je da se jednako borimo. Na štiklama ili u vojničkim čizmama. Za jednaka prava. Bolje sutra. Za nogomet. Sinkronizirano plivanje. Za ples. Za nju i njega.
I ovaj tekst će imati svoju vrijednost tek kada se ravnopravno napiše i u ženskom rodu. Do tada, ovo je samo prvi korak u razbijanju crnila. Koji se ravnopravno uvukao pod kožu velikog broja mladih u Bosni i Hercegovini.
Josip Milanović
______-
Josip Milanović, 25 godišnji mladić iz Kiseljaka, koji već 6 godina živi i radi u Sarajevu. Magistar zdravlja i ekologije, djelatnik Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II gdje radi kao projekt asistent na pet projekata. Profesionalno se bavio latino-američkim plesom, voli rad s mladima te zbog toga posjeduje i nekoliko certifikata kao trener za trenere. Obožava volonterki rad, tako da kad pronađe vremena volontira u Caritasu Biskupske konferencije BiH, Institutu za razvoj mladih KULT. Trener je na programu Aktivni građani British Councila, vodi emisiju Radost mladosti na Radio Mariji, te piše za časopis za mlade IUVENTU. Josip obožava narandžastu boju, te je jedan od aktivista Narančastog dana u preveciji nasilja nad ženama i djevojkama.
O kampanji
Kampanja počinje Narandžastim danom u prevenciji nasilja nad ženama i djevojkama koji se obilježava svakog 25.-tog u mjesecu. Narandžasti dan, već više od dvije godine različitim aktivnostima širom svijeta polazeći od Generalnog sekretara UN-a, Ban Ki-moona, doprinosi podizanju svijesti mladih i njihovom senzibiliziranju o problematici rodno zasnovanog nasilja čije žrtve su osobe ženskog spola u 98% slučajeva, te njihovom aktivnom uključivanju na suzbijanju i sprječavanju ovog oblika kršenja ljudskih prava i sloboda.
Institut za razvoj mladih KULT zagovara društvo s punim učešćem oba spola u svim sferama života. Postojanje neravnoteže društvenog utjecaja muškaraca i žena znači redukciju u mnogim mogućnostima svakog društva. Institut vjeruje da je impuls za rastom koji imaju mladi uslov za promjene u društvu. Ovogodišnju kampanju Institut provodi uz podršku međunarodnog Olof Palme Centra.
Ostavi komentar