PIŠE: Mr.sci. Ajka Rovčanin, Institut za razvoj mladih KULT
Što dalje nižemo januarske dane, polako tinja praznična euforija bh. građana. Imajući u vidu ekonomsku situaciju u našoj zemlji, opravdano bi se zapitali kako uopće ima volje za slavlje. Ta praznična euforija kod bh. građana nije naivna, već svjesno i namjerno privremeno odabrana zabluda da žive u jednoj evropskoj zemlji. Da su i naši sarajevski vatrometi jednako praznični kao oni u Berlinu, Štokholmu i Parizu.
Nakon zablude, poljuljane pristizanjem mjesečnih računa za režije, sa iz godine u godinu višim iznosima, slijedi prisjećanje da živimo u Bosni i Hercegovini gdje štošta nije na svom mjestu i kako bi trebalo da bude. Onako kako je u evropskim zemljama, koje, kako se često kaže, „imaju sistem“. A šta je taj sistem?! Pa, prije svega, briga o građanima i poštivanje njihovih prava, prilike za korektno plaćen rad, kvalitetne mogućnosti obrazovanja, povoljni uslovi za kretanje u svijet biznisa itd.
Koliko je sve to prisutno u našoj zemlji?! Ekonomski pokazatelji nisu ohrabrujući, a ni stavovi građana kada ih se priupita. Ne pokazuju to građani samo riječima, već smanjenom svakodnevnom potrošnjom, slabijim voznim parkom, a neki i odlaskom iz zemlje. Ponajviše mladi. Koliko ih odlazi godišnje, precizno nažalost ne znamo. Niti gdje idu, šta rade, kako se snalaze. I da li se vraćaju. Svi u svom komšiluku, užim i širim porodicama, krugu prijatelja, poznanika, kolega imamo po nekoliko takvih ekonomskih emigranata.
Po pojedinim istraživanjima, razlozi su nezaposlenost, slabe prilike za karijerno napredovanje i nedovoljno plaćeni poslovi. A pojedina su pokazala da je to izgubljena nada u ekonomsku perspektivnost BiH. Izgubljena nada da će u skorije vrijeme, pa čak i dugoročno, biti bolje. Da će svi građani imati zadovoljavajući standard i kvalitet života i da neće biti potrebe da se ide preko granice u potrazi za dostojanstvom. Strpljenje se uveliko gubi. I ono što plaši jeste da i velika većina onih koji ostaju ustvari ostaju jer su u nemogućnosti da odu. Ne mogu ostaviti stare i bolesne roditelje bez staranja, nemaju određeni stepen stručnosti koji mogu unovčiti u Njemačkoj i drugim zemljama ili nemaju dovoljno novca da trenutno provedu „projekat odlaska“.
Obilježje sistema je i međupovezanost građana i novčanih tokova, javnih i privatnih. Na primjer, u našoj zemlji penzioni sistem funkcioniše na principu međugeneracijske solidarnosti. Postavlja se pitanje, šta će biti sa onim građanima koji će status penzionera steći za desetak ili dvadesetak godina. Hoće li biti penzija za njih, ako sada manjka mladih osoba koje imaju zaposlenje. A manjak je jer su neki napustili zemlju, a neki su redovni posjetioci biroa za nezaposlene. Dok oni građani koji trenutno rade, upravljaju svojim kućnim budžetima po principima skromnosti i štedljivosti da bi svoju djecu mogli školovati u inostranstvu, sa željom da tamo i formiraju život. Dakle, budući nosioci tržišta rada se unutar porodica preodgajaju da inostranstvo gledaju kao mjesto življenja.
Princip međupovezanosti se ogleda i u ovisnosti budžeta vlasti od privrednika. Dakle, onih koji plaćaju poreze državi, kada naplate usluge koje pružaju ili proizvode koje prodaju kupcima. Ustvari, nije to uvijek baš tako! Porez na dodanu vrijednost privrednici moraju platiti do 10. dana u mjesecu, i kada račune na koje plaćaju PDV još uvijek nisu naplatili. Privrednici štošta plaćaju. U svakoj zemlji je tako. Ali u čemu se ogleda uloga druge strana u toj međupovezanosti?! Pa u onome što država od sebe daje privredniku. To je ambijent za poslovanje, pogodnosti, podrška, podsticaji i sl. Da bi privreda disala, da bi stvarala i sebi i državi. U slučaju BiH, koliko ta međupovezanost korektno funkcioniše – diskutabilno je. Privrednici kažu da nisu zadovoljni. Zato predlažu, zahtijevaju, mole, traže promjene, bolji tretman, kvalitetniji pristup, onaj koji je fer.
Ostavi komentar