31. rođendan Konvencije o dječjim pravima i Međunarodni dan djeteta

Na današnji dan, 20. novembra, obilježavamo 31. godinu od potpisivanja prve Konvencije o pravima djeteta, koju su Ujedinjeni narodi donijeli s ciljem poboljšanja i zaštite života djece širom svijeta.

Ovaj dokument predstavlja jedan od međunarodnih dokumenata, koji je potpisao najveći broj država u svijetu. Konvencija o pravima djeteta trebala bi biti neka vrsta obećanja nas odraslih djeci širom svijeta da će njihovi životi, prava i slobode biti poštovani i zaštićeni koliko god je to moguće. Naša zemlja Bosna i Hercegovina također je potpisnica ove konvencije.

Iako se u proteklih 30 i više godina ostvario znatan napredak po pitanju kvalitete i sigurnosti života djece širom svijeta, ostalo je ipak još mnogo toga da uradimo. Neka od gorućih pitanja su i dalje ostala neriješena, poput djece s posebnim potrebama, položaja djevojčica u pojedinim društvima, dječjih brakova i siromaštva, kao i socijalne zapuštenosti djece te nejednakog pristupa osnovnim uslugama (zdravstvenim, socijalnim, obrazovnim).

Obrazovanje, kao jedno od osnovnih dječjih prava

Ono čega bih se rado dotakla po pitanju dječjih prava u BiH jeste obrazovanje. Nakon pandemije COVID-19 mislim da smo svi konačno shvatili koliko je jednako obrazovanje za svu djecu bitno. Suhoparno, zastarjelo, dosadno i nesvrsishodno obrazovanje sigurno nije ono o čemu su izaslanici u Ujedinjenim narodima razmišljali kada su usvajali Konvenciju o dječjim pravima. Jedno od temeljnih prava svakog djeteta jeste pravo na obrazovanje (član 28). Države potpisnice su dužne svoj djeci osigurati obavezno i besplatno osnovno obrazovanje. Bojim se da je od sedam tačaka ovog člana naša država osigurala jedino to – da je formalno školsko obrazovanje besplatno i obavezno.

Koliko je formalno obrazovanje svrsishodno, koliko je u skladu s trendovima i potrebama tržišta rada, koliko je korisno, je li prilagođeno potrebama i interesiranjima učenika te koliko je upotrebljivo u svakodnevnom životu možemo zaključiti iz narednih redova.

Formalno školsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini počinje od 6. godine starosti djeteta i traje minimalno osam godina (prema Okvirnom zakonu o osnovnoškolskom i srednjoškolskom školovanju u BiH), tj. do završetka osnovne škole. Nažalost, formalni obrazovni sustav ne obrazuje djecu za život i ne nudi im vještine i znanja koji su upotrebljivi u svakodnevnici već nudi faktografsko i enciklopedijsko znanje koje je danas dostupno svakome tko ima konekciju na Internet. Iako je zadaća svakoga obrazovnog procesa, po definiciji, trajno i primjenjivo znanje, vještine i kompetencije učenika za djelotvoran život i rad u novim društvenim i kulturnim okruženjima te osposobljavanje učenika za život i rad prema novim zahtjevima gospodarstvenog i europskog tržišta rada – to u bh. obrazovnom sustavu ipak nije slučaj.

Već 25 godina govori se o reformi školskog sustava, nastavnih planova i programa, kurikuluma i svega vezanog za formalno obrazovanje. Nažalost, neki konkretan pomak s mrtve tačke još nismo dočekali. Roditelji, a sve više i sama djeca, uviđaju da je sva odgovornost za obrazovanje djece na njima samima, pa se tako neformalno obrazovanje za djecu školskog uzrasta nametnulo kao imperativ današnjice.

Unatrag pet godina vrhunac izvannastavnih aktivnosti za djecu bile su igraonice. Njih ovom prilikom ne mogu ni ubrojiti u neformalno obrazovanje, jer one to nisu, a i namijenjene su djeci predškolskog uzrasta. Najčešći sadržaj izvan škole za djecu širom Bosne i Hercegovine bili su sportski klubovi, za koje smatram da su iznimno bitni, ali nažalost ne i dovoljni.

Zahvaljujući spoznaji o tome koliko u znanju i vještinama naša djeca zaostaju za svojim vršnjacima širom EU (najbolji dokaz su nam rezultati PISA testiranja iz 2019. godine), polako ali sigurno raste potreba roditelja i djece za neformalnim obrazovnim sadržajem za djecu.

U posljednjih pet godina mahom se otvaraju umjetnički ateljei za djecu, škole robotike, tečajevi programiranja, stranih jezika, škole glume i javnog nastupa, škole modelinga, fotografije, kuhanja, škole mentalne aritmetike i računanja, tečajevi za razvijanje socijalnih vještina djece i sl. Nažalost, ni ova pojava nije zahvatila čitavu BiH već samo urbane sredine i veće privredne centre. To nam jasno govori da je neformalno obrazovanje dostupno samo onima koji si ga financijski mogu priuštiti. I već tu gubimo onu nit Konvencije – jednako obrazovanje i jednaki uvjeti za sve. Ovo je prilika da nevladin sektor pruži ruku pomoći obrazovnom sustavu, koji vapi za nečim novim, svježim i drugačijim.

Djeca su pod sve većim pritiskom očekivanja od roditelja i društva; neizvjesna budućnost pred njima i munjevite promjene trendova, ali i tehnoloških dostignuća, samo im dodatno otežavaju, stvarajući dojam da moraju ostvariti što više u što kraćem vremenu. Nemogućnost škole da isprati sve te potrebe, nemogućnost roditelja da daju odgovore ili podrže sva interesiranja svoje djece jasno ističu potrebu za neformalnim obrazovanjem.

Nije znanje znanje znati već je znanje znanje dati!

Što imamo od napamet naučenih definicija za peticu i nemogućnosti primjene tog znanja u praksi?! Ništa! Ne samo da nemamo priliku ta znanja negdje primijeniti već su to zastarjela znanja koja nam često nikad više neće ni zatrebati. To je činjenica zbog koje djeca danas ne vole školu. Škola ne nudi ništa što i sami ne mogu naučiti izvan nje u dva klika na Internetu. Nažalost, u vrijeme pandemije škola više ne nudi ni jedinu stvar zbog koje je djeca vole – socijalizaciju! To je poražavajuće i pod hitno treba učiniti nešto da se to promijeni.

Nemojmo biti samo formalni potpisnici i promatrači, učinimo nešto za sigurniju i svjetliju budućnost svoje djece. Možda ne možemo zaustaviti globalno otopljenje ili pandemiju COVID-19, ali možemo im ponuditi bolje obrazovanje, a ono je prvi korak za sve druge promjene.

Malala, aktivistica u borbi za prava djevojčica na obrazovanje, rekla je: „Jedno dijete, jedan nastavnik, jedna olovka i jedna knjiga mogu promijeniti svijet. Obrazovanje je jedino rješenje!“

Pandemija COVID-19 donijela je jedan sasvim drugačiji pogled na obrazovanje i školu, te je ovo idealan trenutak da razmislimo o tome koliko je neformalno obrazovanje neophodno da bi formalno obrazovanje dobilo konkretan smisao.

Za početak bismo mogli neformalno obrazovanje približiti djeci u čitavoj zemlji. Postoji tako mnogo mladih proaktivnih školovanih entuzijasta koji bi svojim radom, djelovanjem i programima mogli olakšati i unaprijediti kvalitetu i obrazovanja i života djece širom BiH.

Jedna od metoda koja je ključna u neformalnom obrazovanju jeste participativno učenje, tj. učenje kroz praktičan rad. Bojim se da niti jedan školski predmet koji naša djeca imaju u osnovnoj školi ne razvija kod djece sposobnosti poput: postizanja kompromisa pregovaranjem, promicanja vlastitih interesa, javnog zagovaranja, javnog nastupa, liderstva, timskog rada, podizanja samopouzdanja ili samomotivacije…

Institut za razvoj mladih KULT je 2020. godine prvi put ponudio modularni edukativni program za djecu školskog uzrasta od 8 do 12 godina, koji je za cilj imao upravo razvijanje psiho-socijalnih vještina kod djece, kao što su: osnaživanje, samosvijest, razvoj ličnosti, otkrivanje vlastitih interesiranja, djelovanje u timu, dijalog i aktivno slušanje, empatija, kontrola i kanaliranje vlastitih emocija, razumijevanje ljudskih prava, drugih i drugačijih od nas itd.

Kroz ovu obuku imala sam priliku upoznati 30 različitih dječaka i djevojčica, ali i njihovih roditelja. Potrebe i jednih i drugih za ovakvim vidom učenja su ogromne.

Djeca su bila presretna što konačno uče nešto što ih zanima, nešto što mogu svakodnevno primijeniti u svom životu, kao i što mogu aktivno sudjelovati u procesu učenja te utjecati na sam proces i mijenjati ga.

Roditelji su bili oduševljeni činjenicom da djeca uživaju u učenju, da su gladna znanja i žele još, da su okružena vršnjacima sličnih interesiranja iako potpuno drugačijih pozadinskih priča, da s nestrpljenjem iščekuju sljedeći modul, sljedeću temu i imaju neograničenu slobodu da pitaju i istražuju dodatno o zadanoj temi.

Djeca su svjesna svojih prava i žele da ih čujemo, saslušamo, razumijemo. UMiD Kids: Djeca imaju pravo – video

Djeci je potrebno neformalno obrazovanje da bi otkrila svu ljepotu učenja, istraživanja i razmjene znanja s drugima, da bi se razvijala u skladu sa svojim interesiranjima, potrebama i razvojnim satom, bez pritiska i prisile.

Neformalno obrazovanje je već odavno imperativ svih obrazovnih procesa u zapadnoj Europi i razvijenim zemljama svijeta. Stoga, nemojmo gubiti vrijeme već nađimo način da formalno obrazovanje prigrli neformalno, skoro kao pojas za spašavanje, dok konačno ne (isplivamo iz školokrečine u kojoj plutamo već skoro tri desetljeća) doživimo tu reformu obrazovanja koju već dvije decenije priželjkujemo. Dopustimo neformalnom obrazovanju da bude dostupno i prihvatljivo za svu djecu. Udruženim snagama možemo djeci ponuditi svjetliju i perspektivniju budućnost. Pa što onda čekamo?!