Kako odlaze mladi iz BiH: posve tiho i neprimjetno

Adio, bambino!

Prema svim relevantnim istraživanjima, više od dvije trećine mladih žele napustiti BiH zauvijek ili na duži period, ali još uvijek ne pronalaze utabanu stazu za odlazak. Pravi problem će nastati onda kad je pronađu.

Neki su se već javno pitali, bez imalo zabrinutosti i empatije: „Što ne idu, ako ima đe bolje?!“. Najbrži bi odgovor glasio: Ne idu, jer ne znaju kako, gdje i kome otići. I (s) čime? Gosp. Haris Pašović, naš uvaženi i uspješni reditelj, vrijedni i društveno svjesni i savjesni čovjek, koji je opravdano ogorčen općom apatijom našeg društva, u nedavnom intervjuu za jedan od ovdašnjih portala kazao je sljedeće: „Nigdje mladi ljudi neće otići. To izmišljaju agencije za istraživanje i predavači na seminarima, jer to dobro zvuči, a i dobro se plaća.“

Da je bogdo tako, gosp. Pašoviću, ali nažalost nije. Hoće otići. Tako se izjašnjavaju u svim anketama (izuzev u jednoj nedavnoj, pogrešno protumačenoj, o čemu ćemo kasnije nešto više reći). Imate pravo sumnjati u statistike, ali indikativno je sljedeće: Sva provedena istraživanja, od onih koje su provele domaće nevladine organizacije na lokalnom nivou, preko vrlo detaljnih međunarodnih istraživanja o ovome pitanju, sve do službenih državnih podataka, koje su prikupile različite institucije, daju slične rezultate:

–         istraživanje Privredne komore FBiH kazuju da je procent onih koji žele napustiti BiH 77%,

–         Analiza o problemima i potrebama mladih u BiH iz 2008. g., koju je radila državna Komisija za koordinaciju pitanja mladih, kaže da je 66% mladih koji bi napustili BiH,

–         istraživanja Instituta za razvoj mladih KULT iz 2010. g. pokazuju da 67% mladih općine Centar Sarajevo, odnosno 64% mladih općine Novo Sarajevo, žele napustiti BiH zauvijek ili na duži period,

–         istraživanje Glas tihe većine iz 2007. g., koje je organizirao UNDP, a proveo Oxford Research International, kaže da skoro dvije trećine (62,6%) ispitanika ispod 30 godina starosti navodi da bi željeli emigrirati iz zemlje,

–         pre­ma glo­bal­nom iz­vje­šta­ju o kon­ku­ren­tnos­ti Svjet­skog eko­nom­skog foruma za 2010. g., BiH je bi­la na 131. mjes­tu od 133 ze­mlje u ka­te­go­ri­ji odliv moz­go­va.

Statistike su neumoljive, a zakoni jasni

Dakle, svim je navedenim statistikama zajedničko da oko 2/3 mladih želi napustiti BiH. Sumnji više nema mjesta, ne vrijedi negirati, koliko god nepovoljni podaci bili. Službene informacije govore i da je u periodu od 1996. do 2002. g. BiH napustilo 100 hiljada mladih ljudi.

„Niko od tih pametologa što plaču nad sudbinom mladih ljudi u BiH ne predlaže konkretne programe.“ – kaže gosp. Pašović.

Ne može se tačno znati na koje je pametologe uvaženi reditelj mislio, ali programi nisu samo predloženi nego su i zakonski predviđeni (Zakonom o mladima FBiH i Zakonom o omladinskom organizovanju u RS), ali zakoni se ne provode. Na taj se problem i javno ukazuje, ali podrška javnosti očigledno nije dovoljna. Institut za razvoj mladih KULT priredio je i Vodič kroz zakone o mladima  u BiH, u kojem je precizno pojašnjeno kakva bi trebala biti institucionalna, konkretna i zakonski utemeljena briga države o mladima, tako da nije ostalo prostora za osude i licemjerne zahtjeve „dajte konkretne programe!“ Neka ih prave i provode nadležni budžetski plaćenici.

Ka Sargaškom moru

Dalje gosp. Pašović veli „Niti mladi ljudi imaju ideju gdje bi otišli i zašto. Tamo gdje odu valja raditi po 14 sati dnevno, i subotom i nedeljom. I neće biti mame i tate da s njima stanuju do svoje 39-te godine, i da im roditelji daju po 10 KM za izlazak“.

S prvom se konstatacijom da složiti, a to je da mladi nemaju razvijenu ideju gdje bi otišli. Godinama su zatucavani kroz loš obrazovni sistem da bi imali visoku razinu kreativnosti, a i slabo su informirani, dijelom i zbog plitkog medijskog sadržaja, o tome gdje su najbolje mogućnosti da mladi počnu ispočetka. Ali kad saznaju – teško nam se. Odlazit će masovno, kao jegulje ka Sargaškom moru na mrijest, kada ih ni brane na rijekama ne mogu zaustaviti u pohodu. Razlika je u tome što se jegulje vraćaju odakle su i došle, a mladi se neće vraćati. Skoro 80% onih koji su dobili stipendije i završili studije u inostranstvu ne vraćaju se.

Što se tiče rada „od 14 sati dnevno sedam dana u sedmici“ on nije stran našim mladima, ali samo onim sretnicima koji imaju posao. Izrabljivanje radne snage u Bosni postalo je nadaleko čuveno. 25% mladih „sretnika“ koji imaju posao nije potpisalo nikakav ugovor s poslodavcem, tako da mogu raditi i po 16 ili 18 sati dnevno, jer nema zakonske zapreke da ih se potpuno izrabi. Propustilo se napomenuti da se „tamo daleko“ taj rad od 14 sati dnevno itekako dobro plaća, da se poštuju prava radnika, da je većini dovoljan i rad od 8 sati dnevno da pristojno žive a da im se ono prekovremeno odgovarajuće plati.

Na majčinom mlijeku

Istina je i da većina mladih u BiH živi s roditeljima – ali zato što nemaju nikakvu mogućnost da se odvoje, a ne zato što ne žele živjeti sami. Dok se školuju, skoro da ne mogu ništa preduzeti po tom pitanju, jer samo 7% onih koji se školuju prima neku stipendiju, koja uglavnom ne prelazi 100 KM mjesečno. Studirati i raditi skoro je nemoguće, jer posla nema ni za one koji su okončali školovanje i traže posao. Kirija, režije, hrana, knjige, oprema – 100 KM stipendije ne može biti dovoljno? Što se tiče onih koji i nakon školovanja ostaju s roditeljima, za to postoje brojni razlozi. Ima onih od kojih roditelji očekuju da ostanu tu još koju godinu, posebno ako počnu raditi pa da mogu malo pogurati kućni budžet, da se isplati roditeljsko ulaganje. U zemlji nezbrinutih roditelja od mladih se očekuje da pomognu. Ili roditelje treba pustiti da se pate?! Kako god, ima i onih koji bi ostali još malo kod svojih, da uštede koji dinar, jer odvojen život košta, a planiraju osnivati vlastite porodice pa moraju imati barem nešto za bračni početak. Ukoliko se odvoje, uštedjet se ne može, ništa. Istini za volju, ima i onih koji se previše oslanjaju na roditelje i iskorištavaju okruženje, ali takva nije većina da bi mogli generalizirati. Iz priče treba izuzeti neoplemićke sinove, na njih se ova i slične priče nikako ne odnose jer ne žive realan bh. život.

Imaš petaka?

Jeste, čest je slučaj da roditelji mladima daju 10 KM za izlazak, ali ko će im dati ako roditelji neće. To bi trebalo svima nama potaknuti suzu, jer im ne mogu dati 20, 30 ili 50 KM, da mogu otići i na večeru, ponekad, i u pozorište, solidno odjeveni, a ne da prebrojavaju kovanice kad žele zovnuti konobara da im donese jeftin stimulans za bijeg iz stvarnosti, da im pekara ne bude glavna menza, da se ne stide pomisliti na uglednije mjesto za izlazak kad pomisle kakav odjevni izbor imaju, da ih ne deprimira kako raskalašena derišta dojena sumnjivo stečenim budžetskim i inim novcem zovu skupe koktele društvu, ne razmišljajući koliko mogu platiti već koliko mogu podnijeti popiti. S pravom zabrinuti gosp. Pašović konstatira: „Dakle, društvena tragedija u BiH je neizbježna i ako mladi ljudi odu, i ako ostanu“. Složiti je se s rediteljem da je društvena tragedija neizbježna ako mladi odu, ali dā se ustvrditi da je jedina šansa za BiH ako mladi ostanu i društvena zajednica počne istinski brinuti o njihovom razvoju i ulagati u tu sigurno isplativu investiciju.

Zašto 20% mladih želi ostati u BiH?

Dakle, dvije trećine mladih želi otići, jedan broj njih, 10-ak posto, ne zna šta bi i gdje bi, dok je oko 20% odlučnih ostati. Kao najizraženiji lični razlog odlaska iz zemlje mladi navode obrazovanje, a zatim privremeni rad. Ono što istraživanja nisu obuhvatila, a bilo bi zanimljivo saznati, jeste razlog zbog kojeg jedan dio želi ostati u zemlji. Žele li šta u njoj mijenjati ili im je dobro u ovome u čemu jesmo. Misle li da bolje ne može? Ili je samo riječ o onoj „budžetskoj dojenčadi“ koji uspijevaju zadovoljiti prohtjeve?

Portal Posao.ba nedavno je objavio svoje rezultate ankete u kojoj stoji da većina ispitanika, njih 78%, izjavljuje da želi ostati u BiH. Istini za volju, većina je u toj anketi izrazila želju da želi raditi u svojoj zemlji, što baš ne znači da ne žele otići, jer su svjesni da je teško da će se uspjeti izboriti za posao. Grupa ispitanika, njih 444, nije baš bila reprezentativan uzorak (riječ je vjerovatno o posjetiocima portala). Među njima je čak 42% visokoobrazovanih mladih – probrana klijentela, može se reći. Shvatljiva je želja da se pokaže ljepša slika, ali teško stanje ne zaslužuje ljepši prikaz jer bi to bila nagrada onima koji su za njega krivi.

Odlazak mozgova

Kako je već spomenuto, studenti koji su završili fakultete u zemljama EU-a ostaju na radu u inostranstvu. Prema podacima UNESCO-a, čak 79 posto istraživača iz oblasti inženjeringa, 81 posto magistara i 75 posto doktora nauka napustilo je BiH od 1995. godine. Po stopi odljeva visokoobrazovanog kadra, prema podacima Svjetske banke, u Evropi se ispred BiH nalazi samo Hrvatska, što je shvatljivo s obzirom na olakšice za odlazak koje je imalo tamošnje stanovništvo. 28,6 posto visokoobrazovanih ljudi iz BiH radi u inostranstvu. Inače, procjenjuje se da je prihvatljiva stopa odlaska obrazovanog stanovništva iz zemlje između 5 i 10 posto, dok se sve iznad tog postotka smatra izuzetno štetnim za neku zemlju.

Na starima Svijet ostaje

Činjenica je da se stvarna volja Vlasti ogleda kroz budžet, jer je budžet finansijski pokazatelj zacrtanog plana. Nažalost, do sada je budžet bio naklonjen samo starima dok su mladi bili potpuno proračunski zanemareni. Ispiranje usta mladima, bez budžetskog uporišta za dobru namjeru prema njima, čista je manipulacija, i ništa drugo. Nažalost, još postoje oni koji više vjeruju manipulatorima nego svojim očima.

Sjeća li se ko Bambina iz filma Most? Vrijedio je – dok nije otišao!

Autor teksta: Rusmir Pobrić

.