Već nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava se Narandžasti dan, kao datum podizanja svijesti i sprječavanja nasilja nad ženama i djevojčicama, čemu i lnstitut za razvoj mladih KULT neumorno doprinosi različitim aktivnostima s ciljem prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama i slanja poruka podrške žrtvama.
Institut u okviru kampanje #WomenMakingDifference radi promociju priča uspješnih žena iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije koje u svome društvu prave razliku, te promociju pozitivnih vrijednosti koje kroz svoj rad i društveni angažman promoviraju i pružaju drugim ženama, djevojčicama ali i široj društvenoj zajednici. Regionalnom kampanjom #WomenMakingDifference, Institut ima za cilj pokrenuti mlade da na osnovi primjera drugih, nastave motivirano i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ali i posebno istaknuti važnost zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost.
Danas pišemo o Nini Đukanović. Nina je rođena u Pljevljima, a odrasla u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore. Iako je sebe vidjela u umjetničkim vodama, završila je Ekonomski fakultet u Podgorici i skoro 15 godina uspješno se bavi online strategijom i kreativom – upravlja idejama i realizacijom. U njenom portfoliju je na desetine zapaženih crnogorskih i socijalno angažiranih kampanja, izdala je knjigu, učiteljica je joge i razvija svoj način poimanja i praktikovanja, vegetarijanka, te zaljubljenica u jednostavnost i smislen život, kako navodi, bez TV-a. U svom predstavljanju, odmah nakon par rečenica o sebi, Nina spominje svoju majku, magistricu farmacije, ističući odmah na početnu razgovora kako odatle dolaze korijeni njenog divljenja ženama. Kao životni moto, Nina navodi riječi svoje bake: „Diši duboko, gledaj visoko”.
O svom privatnom životu kratko kaže: „Imam simpatiju za koju sam i udata, mama sam djevojčice i dječaka. U životu prije ovog, dakle prije braka i male djece, putovala sam mnogo, pa sada život posmatram šire i drugačije. Znam da treba, a često i kako treba mijenjati ga. Trudim se da svoju domovinu, Crnu Goru, učinim boljim mjestom upravo za njih, nasljednike naših ideja. Ili ipak, nasljednike našeg nedjelovanja.“
Nina je pokrenula u Crnoj Gori brend Djevojčice sa klikerima: „Ideja se pojavila nekako istovremeno kada je na svijet došla i moja djevojčica. Željela sam njoj ono što želim svim djevojčicama, ono što je moja majka svojim primjerom i dalje usađuje meni – da razlučimo patrijarhat od života. Upravo to je i misija Djevojčica sa klikerima – svakodnevni, lični aktivizam, mindchanging, podsticanje kritičkog razmišljanja i ponašanja“, navodi Nina.
Važno je napomenuti da su Djevojčice sa klikerima pokrenule nekoliko značajnih tema i kampanja u Crnoj Gori, kako Nina kaže, pionirskih, u pogledu govora o problemu online nasilja nad djevojkama i ženama. Tu navodi www.webalarm.org, platformu jedinstvena u regionu, sa ciljem informiranja o internetu i postojanju predatora u online svijetu kao realne opasnosti, te konkretnim načinima rješavanja. Pored toga, navodi i Ženstvo i junaštvo, koje donosi priče o jako važnim ženama koje su nepravedno gurnute ka marginama, a koje su obilježile historiju Crne Gore na neki način. Tu je i Budi ITi dio promjene, čiji je cilj inspirirati djevojčice da se bave onim za što im je rečeno „Nije to za tebe.“
„Dajem sve od sebe i ne povlačim se nikad pred patrijarhatom. Dajte mi polugu i pomjeriću sve“, kaže Nina.
Kad je riječ o prvim aktivističkim koracima u borbi za rodnu ravnipravnost, Nina nam daje jednu pomalo neobičnu ali realnu izjavu, itekako vrijednu za spomenuti: „Moj prvi aktivistički korak je što sam se rodila.“ I da, to je uvijek tako kada ljudi žive svoj posao. A Nina je upravo to – žena koja živi, i živi svoj posao.
Na pitanje o tome šta za nju u privatnoj i javnoj sferi predstavlja ravnopravnost spolova, ona vrlo kratko kaže: „Za mene lično ravnopravnost predstavlja ono što suštinski u svojoj jednostavnosti i treba da bude, i jeste: nismo isti, jesmo jednaki. Tu je kraj rečenice, tačka i najkonkretniji odgovor na ovo pitanje.“
Kada je riječ o zastupljenosti rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori i zemljama Zapadnog Balkana, Nina naslućuje da stanje baš i nije najbolje: „Mogu da naslutim kako je u zemljama Zapadnog Balkana i uvijek me, nažalost, prođe jeza. Ako se osvrnem isključivo na Crnu Goru, ravnopravnost nije dostignuta, naslućena je, ali imamo pred sobom još mnogo, mnogo izazova. Želimo korake od sedam milja, odbranu i borbu“, samouvjereno navodi.
U posljednjih dvadeset godina kaže da se jeste nešto promijenilo: Možete vidjeti tate sa djecom, dede sa unučićima, toga nije bilo! Nešto poboljšano je i u životu kasirke, taksistkinje (o, da) ili žena na mjestima donošenja odluka, pa i preko upotrebe rodno senzitivnog jezika, nazire se ipak početak promjena. No govorimo o minornim promjenama, ne i suštinskim. Znate još uvijek je kriterij ono „dobra ti je kafa, mošse udat“. Osvrćući se upravo na ovaj period, Nina navodi da je rodno senzitivan jezik bio nezamisliv u medijima i dokumentima javnih institucija. Međutim, kaže da je danas situacija ipak malo bolja: „Sve dok i posljednja od nas ne prihvati i ne razbije patrijarhalnu matricu da je imenovanje u muškom rodu više vrijedno, koliko god da branimo rodno neosjetljiv jezik, moramo da radimo na daljoj edukaciji i žena i muškaraca. Ne zovite nas „sine“! Zato snimih i film. Ja veoma cijenim „Fraze gaze“, jer njima izbjegavamo toliko zamki živog leksičkog nasljeđa. Shvatila sam da čak i samo promjenom onoga što svakodnevno izgovaramo i slušamo možemo olakšati psihodeliju života u patrijarhatu“, kaže ona.
Iako se u svom dugogodišnjem radu susrela sa brojim lekcijama kad je riječ o ovoj temu, kao najvažniju želi istaći: „Nema nevažnih tema, ni nevažnih lekcija. Jedna djevojčica nije nevažna tema. Bilo kakav napredak ne treba posmatrati kao mali. Važan je, spektakularan je, jer mi mijenjamo istoriju. Mi smo istorijske ličnosti.“
Nina smatra da će promjena u punom smislu te riječi biti i moguća i ostvariva, tek onda kada se svaka žena bude osjećala sigurno, dobro u svojoj koži, cijenjeno i dostojanstveno u svojoj porodici i na svom radnom mjestu. Iz privatnog života, odlučila je podijeliti i jedan vrlo simpatičan, ali značajan ritual koji svako jutro prolazi sa kćerkom: „Svako jutro prije vrtića ćerka i ja prolazimo proceduru: Ti si pametna! Ja sam pametna. Mi možemo sve.“ A kad je riječ o motivaciji za bavljenje ovim poslom, Nina kaže: „Motivacija za bavljenje pitanjima prava žena leži u samoj činjenici da sam rođena kao žena. Treba li veći ili drugačiji motiv?“
Njeno lično okruženje joj je, kako navodi, vrlo podsticajno i pruža podršku, počevši od njenog supruga i porodice, preko prijatelja i vrijednih saradnika, do probranih hobija i navika. Kaže i kako ne nailazi uvijek na odobravanje, navodeći to kao posljedicu patrijarhata: „Na neodobravanja se ne osvrćem, nego me motivišu i daju razloge za novim idejama. Svima nama je važno da smo prihvaćeni tamo gdje treba, među ciljnom grupom, da mi shvatimo da je ženska mreža naša snaga i da je cilj da se ženski podržimo (ili barem međusobno ne takmičimo niti omalovažavamo) čak i ako se u nečemu mimoilazimo – naročito ako se mimolizamo. Ja smatram da je lični aktivizam i ženska solidarnost, kao zbir tog aktivizma, formula ženske (r)evolucije. Samo da izvedemo zakon. Samopouzdanje je ključno.“
Ono što je jako važno i što je zapravo i cilj djelovanja, jeste uputiti društvo i poslati poruku. U skladu s tim Nina kaže: „Poruku društvu izražavamo kroz naše djelovanje, jer svako „ne” izrečeno kroz život ili istoriju, svaka tuga i bunt kada to “ne” nije uvaženo, svaki primjer i isticanje uspješnih, obrazovanih, talentovanih žena bez obzira na to da li su priznate u društvu ili ne, svaka razotkrivena fraza u jeziku, sve su to poruke – jaka si, dovoljna si, pametna si, obrazovana si, sposobna si, iz(bori) se, nisi sama, prijavi, može i drugačije, ne mora drugačije, ništa ne moraš što ne želiš, a možeš sve što poželiš“.
Kad je riječ o postignućima, Nina smatra da su najveća postignuća tek ispred nje i Djevojčica s klikerima: „Kao najveće postignuće želim navesti projekat na kojem trenutno radimo, animirani film o životu žene u patrijarhatu u zemlji u kojoj ćerku zovu sine i misle da joj tako tepaju, a u stvari je bezbroj malih tumora skriveno u toj riječi, bezbroj oprečnih poruka koje djevojčica dobija i usvaja. Projekat „Sine!“ se bavi i pitanjem selektivnog abortusa, po je kojem Crna Gora nažalost, u nečasnom evropskom vrhu. Djevojčice treba da su zakon, da se osjećamo dobro u svojoj koži, u svom životu, u svojoj porodici ili na porođajnom stolu – da smo sigurne u mračnoj ulici koja se zove Svijet.“
Sigurna i samouvjerena, Nina zaključuje razgovor sa: „Vidimo se na festivalima u regionu i svijetu!“
Sretno Nina, osvoji svijet svojom energijom i idejama!
Ostavi komentar