Već nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava se Narandžasti dan, kao datum podizanja svijesti i sprječavanja nasilja nad ženama i djevojčicama, čemu i lnstitut za razvoj mladih KULT neumorno doprinosi različitim aktivnostima s ciljem prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama i slanja poruka podrške žrtvama.
lnstitut u okviru kampanje #WomenMakingDifference radi promociju priča uspješnih žena iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije koje u svome društvu prave razliku, te promociju pozitivnih vrijednosti koje kroz svoj rad i društveni angažman promoviraju i pružaju drugim ženama, djevojčicama ali i široj društvenoj zajednici. Regionalnom kampanjom #WomenMakingDifference, Institut ima za cilj pokrenuti mlade da na osnovi primjera drugih, nastave motivirano i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ali i posebno istaknuti važnost zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost.
Amila Tatarević je magistrica ekonomije koja se nakon 5 godina rada u državnoj službi, odlučila na važan i hrabar korak: Napustiti je i svakodnevno doprinositi promjenama u društvu! Predsjednica je Udruženje “BABY STEPS” koje se bavi izazovima roditeljstva o kojima društvo i sistem malo brinu. Već dugi niz godina je i vještak ekonomske struke, te se u svome radu susreće sa pravnim propisima i procedurama.
Amila kaže da je po prirodi osoba koja uvijek radije djeluje nego se žali na probleme i stanje: „Kao majka sam uvidjela da su izazovi roditeljstva zaista specifični i da niko ne pruža podršku niti se bori za prava osoba u reproduktivnom dobu. U krugovima trudnica i porodilja, uvidjela sam niz problema s kojim se suočavaju, te mnogo nepravde koju svakodnevno prolaze, bez ikakve podrške. U najvećoj mjeri su upravo žene te koje su izložene nepravdi, posebno kada govorimo o fizičkom reproduktivnom zdravlju i upravo u izostanku usluge koja se tiče samo žene, imamo prisutnu rodnu diskriminaciju. Već u samoj diskusiji svega što žena prolazi, jasno je da bi u obrnutom sistemu, da muškarci prolaze isto – briga sistema i kompletnog društva bila drastično drugačija.“
„Carski rez je velika abdominalna operacija, nakon koje se očekuje od žene da već nakon par dana brine o bebi, kući i ostaloj djeci, kao da se ništa nije desilo. Zamislite kakva bi zaštita i briga sistema bila da je svaki treći muškarac, kolika je statistika, prošao carski rez i živi sa posljedicama istog?“, navodi Amila uz to da se ženi nameće obaveza da mora sve stići i sve izdržati.
Osim toga, kao veliki problem našeg društva smatra mentalitet koji ne dozvoljava ženi da iznosi ikakve brige i neodumice oko svega što je prošla i prolazi, kao trudnica i majka. „Recimo, ukoliko nosi traume sa poroda, okruženje će je utišati riječima da ne treba pričati o tome, jer je „sve dobro završilo i to je jedino važno“. Žena ne samo da nije našla podršku, nego joj nije dozvoljeno ni da iznese svoje osjećaje, i takva ostaje sama da se bori u vrlo fizički i psihički izazovnom trenutku“, kaže ona. Upravo zbog ovoga smatra da društvo ne zna sa čim se sve žene susreću, jer se o njihovim problemima priča samo i eventualno u uskim ženskim krugovima, i to ako su žene sretne da nađu prijateljicu koja prolazi isto, jer često čak ni u porodici ne nailaze na podršku.
Prve aktivnosti ovog udruženja kada je riječ o zalaganju za prava porodilja, krenule su prije COVID-19 pandemije, kada su pružali podršku trudnicama u manjim sredinama, putem edukacije i informiranja. „Raditi sa trudnicama i porodiljama je uvijek bio najdraži dio naših projekata. Sa pandemijom, podrška je postala još hitnija, jer su tek tada trudnice i majke osjetile dodatni pritisak i postale zatvorenije i izolovanije od svijeta. Aktivnostima smo se fokusirali na ovu tematiku, te krenuli u borbu za prava porodilja, čije kršenje je doseglo vrhunac u pandemiji. I danas, u nizu aktivnosti zagovaranja i educiranja, najdraža su nam druženja sa porodiljama, gdje osjetimo smisao i razlog svih naših projekata“, ponosno navodi Amila.
Kaže da je najviše ponosna na postignuće kojeg je dio – a to je podizanje svijesti i podrška u borbi za prava porodilja. „Problemi u našim porodilištima se ne mogu više ignorirati. Čak je i Evropska komisija u svom Izvještaju navela da Bosna i Hercegovina mora poboljšati uslove u porodilištima i spriječiti akušersko nasilje. Porodilje su se ujedinile u cilju da omoguće bolje porode sutra. Svaka koja je podijelila svoju priču, dala je svoj doprinos borbi. Zato kažem da je to naš uspjeh, kojeg sam ja jedan mali dio i ponosna sam na to“, kaže ona smjelo koračajući dugim putem, na kojem je ipak postavljen problem, zacrtani ciljevi i postignuto zajedništvo, a promjene su samo pitanje vremena.
Smatra da se žena mora zalagati mnogo više nego muškarac da bi od društva dobila isti nivo priznanja: „To je posebno izraženo u reproduktivnom dobu kada imamo mnogo diskriminacije i na radnom mjestu, ali i u društvu kao cjelini, gdje se na ženu gleda kao na osobu čija je osnovna funkcija briga o djeci, te se čak i njene intelektualne mogućnosti podcjenjuju šovinističkim komentarima „zna se gdje je ženi mjesto“. Smatra da koliko god se trudila, žena će uvijek biti kritikovana od strane svijeta jer ili nije dovoljno brižna majka ako radi, ili nije dovoljno vrijedna dok ne radi, a kako kaže, sve to stvara ogromni pritisak na žene i njihovo emocionalno stanje. S druge strane društvo je osuđuje, dok sistem dodaje nove barijere kako bi je spriječio da bude uspješna kao muškarac.
„Lično smatram da se rodna ravnopravnost gradi u kući – od malena je učimo gledajući svoje roditelje. Tek kada budemo imali rodnu ravnopravnost u našim kućama, kada prihvatimo da smo i u kući jednaki, možemo očekivati i širu ravnopravnost u javnoj sferi“, tvrdi Amila.
Ako se osvrne na stanje od prije 20 godina uzimajući temu kojom se njeno udruženje bavi, ona kaže: „Kada govorimo o temama kojim se mi bavimo, iskustva pokazuju da je i prije 20 godina stanje u porodilištima bilo jako loše – da su se slabo poštovala prava i da je bila prisutna i korupcija. Ne postoje istraživanja iz tog perioda koja bi mogla biti uporedni elemenat, ali poredeći ono što znamo iz iskustava porodilja iz tog perioda, koja su takođe često bila traumatična, čini se da je kršenje prava u porodilištima dosegnulo svoj vrhunac. Ono što jeste napredak jeste informiranje porodilja.“ Smatra da se sve veći broj porodilja upoznaje sa svojim pravima i dolaze informirane u porodilište što je prvi korak ka ostvarivanju prava. Iako porodilja ne bi trebala da se bori za svoja prava u porodilištu, nažalost svjesna stanja u porodilištima, priprema se za porod ne samo emocionalno i fizički, već i pravno – čitajući o svojim pravima te obavezama medicinskog osoblja.
Najteža lekcija koju je naučila u svom dosadašnjem radu u ovoj oblasti bila je da će razočarenja itekako biti: „Razočarenje je bilo veliko zbog očekivanja da će sistem prepoznati važnost unaprjeđenja za sve aktere i društvo u cjelini, ali smo na mnogo mjesta, naišli na suprotno.“ Međutim, kako navodi, odustati ne želi i ne smije, jer sa iskrenim dobronamjernim ciljem općeg dobra ne možemo pogriješiti. Kad je riječ o motivaciji, ona kaže: „Lično iskustvo ili teško iskustvo nekog bliskog je ono što nas najbrže motivira da se borimo. Kada govorimo o porodima, gotovo je nemoguće naći ženu koja nije čula ili svjedočila teškim iskustvima. Ono što uvijek naglasim jeste važnost dijeljenja ličnih iskustava.“ Smatra da je statistika jedna strana priče, ali svaka porodilja koja ispriča svoje iskustvo ukazuje na onaj najteži dio našeg stanja, na ličnu traumu koja se mogla ili se može desiti svakoj ženi.
Kada se počela baviti ovom temom, bilo je kaže, različitih mišljenja. Amila se upustila u nove, nepoznate vode: „Mnogo je skepticizma u našem društvu, malo je vjere u promjene na bolje, čemu nas je i sistem, nažalost, naučio. Sve više je podrške koja mnogo znači. Štaviše, sve ovo donosi i nove prijatelje i novu podršku, što pokazuje da smo na dobrom putu. Mi svoj angažman ne radimo već živimo, stoga je upravo okruženje možda i najvažnija karika“, tvrdi ona.
Kaže da se poštivanje rodne ravnopravnosti u pisanim aktima se sve više promovira i koristi, međutim pitanje je koji je efekat iste ako rodnu ravnopravnost imamo samo na papiru. „Isto kao što imamo zakone koje tako lijepo i precizno definiraju prava, a ona se svakodnevno krše, pitanje je da li će nam gender jezik na papiru zaista i unaprijediti i stanje na terenu. Ne kažem da ne treba biti prisutan i u dokumentima, i to je korak naprijed, ali ga moraju pratiti i stvarne promjene u sistemu. Jednoj ženi nije važno šta piše u nekom akcionom planu, važno joj je da ima ravnopravnost na poslu, u zdravstvenom sistemu, u društvu“, navodi Amila.
Amila poručuje da oni koji se pitaju, tj. nadležni, imaju obavezu da učine nešto da se konačno prestanu kršiti prava žena garantovana zakonima i međunarodnim aktima. Također, kaže da svi mi, kao društvo, možemo doprinijeti: „Informiranje je snažno oružje za sve nas, a prečesto ga zanemarujemo. Prijava i žalba je odličan alat koji sistem ne može ignorirati. Podrška najbližih je neprocjenjiva – liječi traume i daje snagu za dalje. I konačno, borba – svaki dan je borba, posebno kada govorimo o diskriminaciji koja je prisutna na svakom koraku. Nažalost, živimo u sistemu kakav jeste – neuređen i nepravedan – ali to ne znači da se smijemo predati.“
Ostavi komentar