Neprocjenjive priče: Kerima Delibašić

U novoj priči o volonterkama i voloterima u Bosni i Hercegovini predstavit ćemo Kerimu Delibašić. Kerima je osnovnu i srednju školu završila je nedaleko od Sarajeva, u rodnom Kaknju, a dolazak u Sarajevo na studije gleda kao svoje drugo rođenje i priliku da se uključi u zajednicu i bude aktivna.

„Kada sam trebala započeti svoje akademsko obrazovanje, bila sam nesigurna u svaki svoj korak, ali vjerujem da ono što treba da se desi, u krajnjem slučaju se i desi. Psihologija je, ili našla mene ili sam ja nju, to je ljubavna priča koju ni četiri godine kasnije ne znam ispričati. Iako sam psihologiju odabrala tada naizgled nasumično, danas nekako znam da je odabrana srcem“.

 Odabirom studija, Kerima je odabrala i nešto drugo – način života. U razvoju osjećaja društvene odgovornosti, kako kaže, doprinijeli su profesori i profesorice tokom studija. Svoju volontersku priču započela je u Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO-NE u Sarajevu.

„Volontiranje je započelo u maloj kancelariji NARKO-NE koja je uskoro postala moj drugi dom. Projekat u kome se započela svoj put ka volontiranju je bio projekat podrške djeci u riziku, a sa edukativnim radionicama započela sam u srednjoj školi. Zanimljivo je da sam u tom momentu imala 19 godina i da su neki od tih učenika imali gotovo jednako godina koliko ja“.

Rad na projektu imao je snažan uticaj na lični razvoj, jer je zahtijevao proaktivnost, improvizaciju i brzo djelovanje. Trenutak kada je na volontiranje počela da gleda kao na put upoznavanja sebe, za Kerimu je, kako kaže, označio upravo to - početak upoznavanja sebe. 

"Od nas se tražilo da na sastancima konstatno razmišljamo o vlastitim granicama, vlastitom razvoju i kako možemo svoj razvoj preslikati na razvoj djeteta. U biti, kroz NARKO-NE u kome sam i trenutno zaposlena sam i sama postala polu-odrasla osoba, a krenula sam kao veliko-dijete".

Vremenom su se nizali razni drugi projekti u NARKO-NE u okviru kojih je Kerima stjecala iskustvo i unaprjeđivala svoje vještine volontirajući u odgojnim centrima, domovima za djecu bez roditeljskog staranja, srednjim i osnovnim školama.

„Kada posmatram volontiranje za mene je najvažnije da budem prisutna u svim tim momentima, da budem prije svega prijatelj svoj toj djeci ili osobama sa kojim u datom trenutku radim. Ponekad samo poželim da budem ta posebna osoba za nekoga drugog, da učinim njen ili njegov dan ljepšim, a onda i vlastiti. Najvažnija stvar koju sam naučila kroz volontiranje je da budem svojstvena sebi, da koristim rad sa drugima za rad na sebi i da volontiranje nije gubljenje vremena ili rad za džabe''.

Volontiranje jeste ulaganje resursa za dobrobit zajednice i osoba u stanju potrebe, ali prema Keriminom mišljunju ipak su volonteri su ti koji volontiranjem dobijaju najviše.

„Oduvijek sam bila komunikativna, ali sada sam naučila kako i sa kim na koji način komunicirati. Postala sam slobodnija, otvorenija, zrelija, moja reaktivnost na određene situacije je postala dosta viša. Moj put volontiranja je motivisao mnoge prijatelja iz moje okoline, te su se mnogi od mojih prijatelja visoko zanimali za ono što ja radim, a neki od njih su se također uključili u proces volontiranja“.

Individualnu želju za rastom i razvojem, ističe naša volonterka, najlakše je realizirati kroz pomoć drugima da rastu i razvijaju se.

„U početku roditelji nisu mogli razumjeti baš najbolje, šta ću ja to konkretno raditi, ali mene je moje putovanje volontiranja podsjećalo na njihove radne akcije. Radimo nešto za nekoga, ali i za nas same, da bi svima nama na kraju dana bilo bolje. Danas volontiram puno više sati nego u početku, a s obzirom da smo u pandemiji –većina aktivnosti je prebačena u kontekst online svijeta, ali se sati i dalje broje“.

Kerima je i danas zaposlena u Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO – NE koje je za nju dom koji, kako ističe, ne može napustiti. Pored toga, Kerima volontira i u Centru za zdravo starenje Čengić Vila gdje drži časove engleskog jezika osobama starijim od 60 godina. U Udruženju Tavan, posvećena je inicijalnom zanimanju i rarazvijanju svojih psiholoških pogleda.

„Sve ove stanice koje u toku svoje radne sedmice posjetim su za mene vrijedne, jer vjerujem da su one doprinijele da budem upravo ova verzija sebe koja sam trenutno. U budućnosti sebe vidim kao već razvijenu psihologinju, sa stalnim zaposlenjem koje će mi pružiti finansijsku sigurnost, ali i mnoštvo volonterski angažmana koji će dodatno hraniti moju dušu. Ne smatram da ću ikada odustati od volontiranja, jer odvajanje par sati u toku sedmice za više ciljeve svoje duše i duša drugih ljudi smatram korisnim i vrijednim“.

Informiranje mlađih generacija o benefitima volontiranja i uticaju koje ima u procesu odrastanja važna je karika u razvijanju svijesti o važnosti volontiranja i upravo to je poruka kojom Kerima, još jedna mlada i inspirativna volonterka, završava svoju priču:

„Mladi se trebaju upuštati u ove procese, jer će im to pomoći da se prije svega pronađu kao pojedinci u jako teškom društvu u kojem odrastaju, ali će im pomoći i u razvoju njihovih profesionalnih karijera. Mladi mogu učiniti nešto za sebe i svoju budućnost, ali sami moraju započeti taj proces“.

Serijal „Neprocjenjive priče“ realizira se u duhu promocije volontiranja kao prilike za individualni razvoj i razvoj zajednice, te podrške koje volontiranje daje našem društvu. Serijal realiziraju Institut za razvoj mladih KULT i Volonteri Ujedinjenih Nacija (UN Volunteers) u BiH.

#volunteernow

©2022 Institut za razvoj mladih KULT. All Rights Reserved.

Search